Pisma iz Norveške
Čovek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim. On je nomad po volji božjoj, koja ga je stavila među ogromna prostranstva neba i zemlje. Davnašnja i današnja strast da se putuje bez stanica i granica, to je proboj nomadske čovečije prirode.
Otići, to je mahnita nostalgija u čoveku, urođen nagon kojem se jedva odoleva. Daljina vuče, vijugava putanja vuče, more vuče, planina usisava. Vuče ono sto volimo, vuče ono čega se bojimo. Deca rano slute putovanje: beže od kuće, od škole, beže “u svet“.
Putovanje je nagon divan i opasan. Ne putuje se da se razdrma dosada, ni ubije vreme, nego da se, između bezbroj pitanja, nadnese čovek, zaviri u zagonetku, u tešku iluziju vremena.
Putovanje je zanimljiva zbrka gde čovek žonglira s tajnama vremena.
Putovanje je problem egzistencije.